Mjesečev kamen

utorak, 05.04.2016.

Kada sve pođe krivo...

učini barem jednu pravu stvar.

Došlo je vrijeme retrospekcije. Čini se da to kod mene ide svakih pet godina.
Ciklusi života koji ostavljaju svoje tragove.
Zanimljivo je čitati samoga sebe s odmakom od deset godina..
Promjeni li se čovjek zaista ili samo razvije deblju kožu? Razvija li se ili trajno propada?
Odgovor nije jednostavan, znam.
Stremljenje je bit života, spoznaja je ograničena čulima.

Raduje me opet biti ovdje, pronaći možda pokojeg starog virtualnog prijatelja.

četvrtak, 02.06.2011.

5 godina poslije...

Vraćam se nakon niza godina, pokušavam obuti stare razgažene cipele i sjetiti se tko sam onda bila. A tko sam sada? Jesam li mogla drugačije, jesam li uopće trebala drugačije? Vrtim u glavi slike događaja koji su zaredali u vrijeme bijega od virtuale … bilo je uspona, padova, uspjeha, neuspjeha, smijeha, suza, ljubavi, mržnje, ponosa i srama. Bilo je različitih ljudi, stvari, mjesta, doživljaja. Tijelo stari, ali duh je ostao isti.
Prisjećam se… Sjedila sam na ovom istom mjestu, imala pramenove u kosi (hit te sezone), pisala na nekoj drugoj verziji windowsa, sanjarila o nekom liku koji odavno već nije bitan, o temama koje odavno već nisu bitne.
Smiješim se, ma dobro je, sve je to, zapravo, isto. Život se nekako odvija u ciklusima, i na kraju dana, razmišljajući o prošlosti, postaješ barem na kratko maleni, priručni filozof.

Tko zna što sada rade stari blogeri...

subota, 27.05.2006.

Dugo nisam sanjala kako letim...

...a onda, nakon toliko godina, noći, snova - moj omiljeni san.
Zapravo, ne letim, više hodam po zraku, dižem se iznad grada i hodam po oblacima. Osjećaj je tako stvaran, predivan.
Kada sam bila djete mogla sam se nekako natjerati da sanjam kako letim. A onda je to prestalo, mogla sam samo čekati da usnim taj san.
I evo, prošlu noć sam preskočila mjesnu crkvu, župni dvor, groblje, livadu koja se iza proteže sve do šume, a onda sam zapela u krošnji i počela padati i padati ... dok se nisam probudila.
Kad bih barem opet noćas letjela...

četvrtak, 25.05.2006.

Seminar, menadžeri i još ponešto

Nisu laki putovi do samoostvarenja. Nije da to nisam prije znala, ali sam se opet prisjetila prošli tjedan na jednom seminaru za menadžere (i one koji se takvima osjećaju).

Znate li ona četiri Johari prozora?
Znači postoje moje osobine koje su poznate i meni i drugima tzv. arena,zatim one stvari koje drugi znaju o meni, a ja ih nisam svjesna (slijepa točka). Ono što ja znam o sebi, a drugima je skriveno – to je moja maska ,a ono što ne znam niti ja niti itko drugi – e to je crna rupa.

Dakle, jedna od zadaća seminara je bila i proširenje područja "arene". Krasno! Ja sva optimistična i nestrpljiva očekujem trenutak otkrivanja, samospoznaje, ili kakogod.

Međutim, tko me zna, jasno mu je da ne letim u jatu, više sam ptica samica. I to se moglo vidjeti i u toj grupi. Ma svi smo bili ljubazni, sve je to u redu, ali čovjek osjeća kad ne pripada…
Svi ti mladi, nadobudni menadžeri, istesani u svojim školama, fakultetima, treninzima… preplaćeni i premoreni, preopterećeni i ambiciozni…odjeveni kako treba, pričaju kako treba, jedu ono što treba, ma sve super, za pet… I ja.

Ja koja radim od najmanjih nogu, tehničke struke, malo mi je netko govorio o poslovnim sferama… Odijevam se po svom ukusu, pričam što mislim ili prešutim, jedem slatko, obilato, masno… Plačem kad mi je teško.

Eto, to je moja arena: svoja sam. A kome se ne sviđa, neka lijepo zatvori ti proklete Johari prozore!

četvrtak, 26.01.2006.

Radoznalost

Iako je radoznalost pokazatelj živahnog duha, ponekad se može pretvoriti u svoju karikaturu pa postati puko zabadanje nosa u tuđe stvari.
Pišem ovo potpuno sluđena kolegicom s posla - dežurnim zabadalom. Mislim da ću na njeno slijedeće "pitanjce" puknuti po šavovima! Ono što me najviše ljuti je površnost, a odgovaranje na njena pitanja i nema neki učinak, jer je ona već unaprijed stvorila svoj sud i izvela zaključke.
I ja sam prilično radoznala po prirodi. Međutim, to se odnosi na ljubav prema istraživanju i saznavanju novog ili iskrenoj zainteresiranosti za ljude i njihove priče. Iz radoznalosti je i proizašla cijela civilizacija....
Ali, lijepo molim, štoviše preklinjem, da me se poštedi neprestanih zapitkivanja i uplitanja u stvari koje se tiču mene i meni bliskih ljudi! Evo kleknut ću...

ponedjeljak, 16.01.2006.

Slovo, dva...

Dragi prijatelji,

vidjela sam komentare i poruke i samo bih htjela zamoliti za još koji dan strpljenja kada ću naći malo vremena nadoknaditi propušteno i odgovoriti vam i ,što me najviše veseli, pročitati što ste pisali dok me nije bilo.
Nije mi se ništa dogodilo, samo prijenos godine na poslu uzima svoje vrijeme...

Do skorog susreta!
J.

utorak, 03.01.2006.

Otkrivanje

Neki dan sam prvi put otkrila svoj blog nekome iz svoje blizine. Nakon pročitanih postova taj Netko mi kaže da čemu anonimnost ili tajnovitost, ta nema tu ništa što netko ne bi smio znati. To su samo moja razmišljanja. Samo, ta je osoba ekstrovertirana i bez ustezanja će izreći svaku svoju misao... Ali ja nisam.
Od najmanjih nogu sam bila sramežljiva. Teško sam se opuštala u nepoznatom okruženju, a još teže izražavala osjećaje i razmišljanja. Jedan od većih životnih izazova mi je upravo ta borba. Iako sam danas na odgovornom radnom mjestu i velik dio radnih zadataka se odnosi upravo na rad s ljudima, još uvijek u meni čuči mala šutljiva djevojčica. Dobro, još uvijek ne pričam puno. Zapravo, isključivo govorim kada imam nešto za reći. Ljudi to ponekad doživljavaju kao nepristupačnost. No, ne mogu se požaliti, u društvenom kontekstu sam puno napredovala, ali put je do toga bio dug. Pokušavala sam svašta. Još u gimnaziji, opijena idejom da se protiv straha najbolje bori suočavanjem, stala sam na binu Kluba 88, jedan utorak, kada su nastupali nepoznati bendovi i opjevala hrabro...s grčom u želudcu, ali glasno i prodorno. Nezaboravno iskustvo! Divno zastrašujuće. Kad sada razmišljam o tome, mogla bih reći da je to moja prva osobna pobjeda protiv sramežljivosti... Sve su kasnije bitke bile lakše...
Pa i ovaj moj javni dnevnik je, na neki način, trening. Dril. Održavanje kondicije u slamanju unutarnjeg otpora. Svaki put kad se još malo otkrijem, oborim novi osobni rekord.

ponedjeljak, 26.12.2005.

Prava blagdanska...

Prvi pogled kroz prozor jutros je bio pun radosti…jer, gle, evo snijega! Ali nije to ono što sam željela pisati…
Ovog Božića dogodila se nešto prekrasno! Prava mala božićna priča, a što je najljepše nije izmišljena, već istinita i moja. No krenimo od početka…
Prije desetak godina, na prvoj godini fakulteta, upoznala sam jednu krasnu, originalnu djevojku iz jednog malog mjesta, ovdje ću je nazvati Neponovljiva. Bila je gladna novih iskustava, putovanja, izazova ulica velikih gradova, svijeta… Uskoro smo postale dobre prijateljice, te s još jednom divnom osobom, Jedinstvenom, postale smo nerazdvojne. Iako potpuno različitih naravi i karaktera pa donekle i interesa, harmonično smo se nadopunjavale. No, kako život nosi svoje, na kraju te akademske godine, svaka je pošla svojim putem. Neponovljiva je otišla na studij u Berlin, ja sam se prebacila na drugi fakultet, a Jedinstvena je ostala gurati svoj studij….Prvo vrijeme smo se redovito čuli s Neponovljivom, ali kako je bila daleko, komunicirali smo mailom, rjeđe chatom. Par puta godišnje dolazila bi u domovinu i uvijek bi navratila do Zagreba da se vidimo. Počela se sve rjeđe javljati, prestala je odgovarati na pozive, poruke, mailove. Onda smo čuli od nekih zajedničkih poznanika da ima nekog sumnjivog dečka i da je s njim otišla u Grčku. Zapravo da su otjerani iz Njemačke. To su sve bile glasine, a ona se jednostavno nije javljala…I onda joj se gubi svaki trag. Šest godina ni traga ni glasa. Njeni nisu znali ili nisu htjeli reći gdje je, nitko je više nije sreo, nitko nije ništa znao…
Danas popodne zove Jedinstvena da svratim do nje, da obavezno, što prije, svratim do nje. To i učinim, a tamo…ona - Neponovljiva, ista kao i onda – neponovljiva.

utorak, 20.12.2005.

Davna carolija...

Kažu neće biti bijeli Božić ove godine. To me sjetilo na jedan davni susret s čarolijom
Bila sam još curetak, provodila zimske ferije kod bake na selu. Nenavikla na igru inja i leda s prirodom, ostala sam osupnuta ljepotom jedne ledene Badnje večeri. Kud god sam skrenula pogled, kristalići su svjetlucali na svjetlu.
I baka mi je tada rekla." Vidiš, svuda je vilinski prah." I ja sam joj vjerovala...

ponedjeljak, 17.10.2005.

bla,bla,bla...

Iako volim komunikativne i vesele ljude, površni brbljavci me strašno živciraju! Mislim na onu vrstu koja stalno nešto melje, kad je potrebno i kad nije, kad je važno i kad nije, kad ima smisla i kad nema....
Imam tako na poslu kolegicu koja me doslovno izluđuje svojim vječnim nepotrebnim komentarima. Recimo, uzimam novi bunt papira za printer i otvaram, a ona govori: "Uzimaš novi? Otvori ga!" ili ujutro pušem u kavu a ona: "Joj buš se spekla! Prvo ju malo rashladi" i sve tako upute tip udahni-izdahni. No, ono što me možda još više ljuti je da kad treba govoriti – šuti! Recimo u dogovorima ili rješavanjima problema.

Mislim da su površni brbljavci zapravo vrlo neuviđavni ljudi. Nije im baš previše važno što drugi misle ili osjećaju, a često se i pokazuju kao svadljivci. Uporno pišem površni brbljavci, kako bi ih razlikovala ljude koji imaju puno toga za reći zbog znanja i mudrosti ili dobrote i ljubavi prema ljudima, od onih koji pričaju pričanja radi ili zato što uživaju sami u sebi.

Možda bi bilo dobro pokrenuti neku kampanju...ali sa što manje riječi :).

<	travanj, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv